Print
PDF
03
Nov

Vesna Parun - Prva Diva Hrvatskog Pjesnistva

Written by IMT on 03 November 2009.

 

 

Pise: Ivan Marjanovic De Tonya 

 

VESNA PARUN – PRVA DIVA HRVATSKOG PJESNIŠTVA  

 

LICNI ZAPIS ZA PJESNIKINJIN 87. RODJENDAN 

 

U ovih vise od cetrdeset godina zivota i rada u Americi, pocesto sam se krijepio pisanom rijecju iz domovine. Pjesme nasih hrvatskih pjesnika za mene su pune case najzdravijeg napitka, ljubavi i domoljublja, koji  hrabri i produzuje zivot.

 

Kad god mi je bilo najteze u zivotu, uvijek sam se rado sjetio stihova Vesne Parun iz pjesme JA TJERAM KRDO RIJECI:

 

“Ja tjeram krdo rijeci,

kudravo runo jesenje.

A sumrak zeleno jeci

i mlin zuboravo stenje.

 

Vjetar uljuljava brdo,

suma u zudnjama gine.

Ja tjeram zivahno krdo

izvoru bistre doline.

 

Ja ljubim jezik moj,

kolijevku suncanu smilja.

U travi nemirnoj

grgolji rijeka od milja.

 

A zvijezdje rasuto, sjajno

na odsjev vode ceka.

Jezik je disanje tajno

i draga duboka jeka.

 

Vecer stisava zjene,

kudjelju plavu mi dariva.

Ja njisem mekane sjene,

u san se srce sakriva.“

 

Ovim stihovima Vesne Parun zapocinjem ovaj esej i suznih ociju se, s postovanjem, klanjam zivom kipu nase hrvatske domovine.

 

Sreli smo se u Lukovdolu na “Goranovom proljecu” 1987. godine. Sjecam se: mi hrvatski pjesnici i pjesnici iz svijeta bili smo se okupili oko Vesne Parun kao pcele oko pcele matice i slusali njezina pripovijedanja o Goranu i o njegovoj preranoj smrti i o pjesnicima-vijesnicima ljubavi i mira i, opet, o pjesnicima sto u svojoj zurbi vole i za sutra. Nije ni rijec kazala o sebi. Nije ni rijec kazala o svojim pjesmama. Nije ni rijec kazala o svojoj ljubavi. Njezina ljubav zracila je iz nje  kao suncane zrake sto zrace i trepere kroz nemirne iglice borove sume. Mirna, nacas sjetna kao hrvatska pisana rijec u grlu srne koja je zaljubljena u svoju hrvatsku sumu, u svoju hrvatsku zemlju i u svoj hrvatski narod i u svijet, samo bi nacas zaklopila oci, otvorila ih i nasmijesila se toplinom svog cijelog zenstvenog i pjesnickog hrvatskog bica...

 

Kada smo se Nasja Boskovic Meyer, nadarena hrvatska pjesnikinja i Splicanka iz St. Louisa i ja zatekli u drustvu s Vesnom Parun u Lukovdolu, slutio sam da ce taj susret s Vesnom postati detalj u albumu najdrazih slika koji ce zauvijek ostati u mojim sjecanjima. Jer, sjecanja na pjesnikinju Vesnu Parun su sjecanja na zivi kip nase hrvatske domovine. 

 

 

 

Sanjarica i zaljubljenica u sve oko sebe, Vesna svojim stihovima veze predivan vez domoljublja u cijim se nitima prelijevaju najljepse boje njezine ljubavi prema zivotu u sebi i oko sebe:

 

“Sanjam zelene brodove u tihoj luci

u kraju neznanu s onu stranu brijega.

Negdje laje pas, vrlo daleko. Cesta ceka

pred kucom, nestrpljiva. Konj zlatne grive rze

u zazidanom dvoristu. Nema vjetra.

 

Ako se popnem na toranj, vidjet cu okruglo nebo

niske, niske oblake. Jednu lastu i dim parobroda.

Jos dalje, svijet ce biti velik, cudan.

 

Pod crvenim balkonom vecer na ruzama pociva.“

(pjesma PROZORI)

 

Vesna Parun vidi svijet ocima nevine djece, ali kada pjeva o smrti, pogotovo kada je to smrt u ratu, ona na najbolniji nacin povezuje svoje djetinjstvo s umiranjem u svom narodu:

 

“Djed moj sjedi pred kucom a lisce pada.

On gleda smokve kako se suse na kamenu

dok sunce, vrlo narancasto, zalazi za malim vinogradom

kojega se sjecam iz djetinjstva....

 

...Vec drugu zimu ovi nasi ovdje pjesace bez prestanka.

mrka hajka se cuje sve do tihih riba.

Unuk je dobar i plavokos. Ipak ces ga naci u snijegu

jednoga dana kad planine budu umorne...

 

...Cudno,

sto je razbacalo taj narod na sve cetiri strane svijeta

te velike teske ljude koji u pismu tako slice djeci.“

(iz pjesme RAT)

 

Ljubav, Vesnina i pocetna i zavrsna tema na dugom pjesnickom putu koji je obrastao svim, i miomirisnim i bodljikavim biljkama ovoga svijeta, olicenje je svega sto ona vidi oko sebe i sto je se duboko u dusi tice:

 

“Tiha i prastara je ljubav, skrovito srce bilja

treptavo more i mekan srh na vlatu.

Ljubav je blagoslov zemlje, zamisljena ptica

vecernji jablan, kudjelja na kolovratu...

 

...A bol je dio njen posjecena lastavica

suza sto glinu meksa, vrutak tajni.

Bol cvate klasom gorkim, cudesni kvasac vida

osvrtaj za suncem i gutljaj oprostajni.“

(iz pjesme LJUBAV)

 

Po bogatstvu izraza u hrvatskom knjizevnom jeziku 20. stoljeca, pa i u hrvatskom pjesnistvu uopce, Vesna parun je vjerojatno jedina koja je pjesnistvo priblizila olicenju pjesnicke bajke: neiscrpnom lirikom i muzikalnoscu kazivanja duboko licnih, a istovremeno tako ljudskih osjecaja. Od svog ranog djetinjstva pa sve do danasnjega dana, Vesna Parun uzima sve sto joj zivot i svojom ljepotom i svojom grdocom pruza, a za uzvrat daruje sve sto njezino veliko humano srce ima.

 

 

 

I dok ovaj zivi hrvatski hram (crkva) ljubavi tone u misli i jos uvijek ispisuje pjesme negdje u sobici u Stubickim Toplicama, prisiljen sam se upitati i kao covjek i kao njezin ucenik pisane hrvatske pjesnicke rijeci: zar je moguce zamisliti nepremostivost izmedju radosti i ljubavi, zar je moguce zamisliti nepremostivost izmedju tuge i radosti, izmedju suza i smijeha? Jer, prema Vesninom konceptu savrsenstva i nesavrsenstva ljubavi i stvari i ostvarene i neostvarene srece, sve je moguce, ako se duboko i iskreno osjeca…

 

U jednoj od najljepsih pjesama u hrvatskom pjesnistvu i u svjetskoj literaturi TI KOJA IMAS RUKE NEVINIJE, Vesna Parun svojom iskrenoscu zaljubljene srne moli istovremeno i najzenstveniju i najhumaniju molitvu ljubavi – drugoj zeni, mogucoj “suparnici”, cije su ruke nevinije:

 

“Ti koja imas ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbriznost.

Ti koja umijes s njegova cela citati

bolje od mene njegovu samocu,...

 

... Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,...

 

...Onda ostani pokraj njega

i budi poboznija od sviju

Koje su ga ljubile prije tebe...

 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah...

 

...Neka ti mirise cvijece koje ja zalivah

svojim suzama....

 

...Ja ne docekah najljepse doba

njegove muskosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustosili pogledi

gonica stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika...

 

...Ti koja imas ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen....

 

...I reci mi katkad nesto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se cude,...

 

Ti koja imas nevinije ruke of mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu.“

(nekoliko izvadaka iz navedene pjesme)

 

Ova pjesma je pjesnicka ispovjedna molitva jedne zene koja ljubav osjeca kao najsvetiji dar koji ona i u svom drustvenom i pjesnickom zivotu cuva od biblijski vec potvrdjenih oskvrnuca ljubavi - kada Isus istjeruje trgovce iz hrama bozjeg kako bi zastitio ljubav bogobojaznog covjeka prema Bogu – ovdje, u Vesninom kontekstu, kako bi zastitila sama sebe i druge zaljubljene od licemjernog iskoriscavanja ljubavi. Ljubav u srcu Vesne Parun i ljubav uopce je ovozemaljska svetinja za koju i u kojoj ova zena, izmucena zivotom i blagoslovljena ljubavlju, dise i zivi.

 

Medjutim, upoznati i onu “drugu stranu”, stranu  ovozemaljske Vesne Parun, pjesnikinje patiteljice, a izuzetno jake zene, znaci uroniti u stihove jedne od najtezih zenskih i pjesnickih ikspovijedi – u ispovijed o njezinoj ljubavi kojom je ljubila one koji su je prezirali!:

 

“…Ljubav je bila jaca od mene....

...Dok je spavao, na prstima sam silazila

pred prag, i legla na kamen

pokrivsi se mokrim zvijezdama.

A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke

jednako umorne kad sticu hljeb

i kada nose oruzje i stjegove...

...I grlili su me odsutno

i mrzovoljno. I svlacili me

kao krivca, ne kao zenu...

...Zatim su me milovali

kao kraljevi robinju najdrazu....

...To bjese zaista divljina i noc.

A ja tek plijen, pred pecinu domamljen

u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.“…  

(iz pjesme ROPSTVO)

 

Ovakvim ljubavima suprotstavljeno je srce  u  ljubavnoj strepnji i jedan od najljepsih opisa “usnulog” mladica i cin zaljubljivanja zene u svjetskoj literaturi:

 

“Prostrt na zalu sjenovitog zatona

lezi kao ogradjeni vinograd

usamljen i valovima okrenut…

…Udisem miris ljeta u nasadima

i pustam da me opaja nagost bilja.

Zatim gledam svoje blistave ruke

i bedra pjenom morskom pozlacena

iz kojih tece ulje maslinika.”…

(iz pjesme USNULI MLADIC)

 

Tesko je citati pjesme Vesne Parun, a ne procitati maker poneki izvadak iz pjesme PSALAM NEROTKINJE:

 

“Ovo sunce vise nije carobnjak i ne moze mi nista dati ni oduzeti…

…Ovce se odvajaju i bogate proljece jaganjcima.

Ptice pomladjuju drevni glas sume i pomazu danu da se rodi

i vjetar pun peluda uspavljuje polja, skropi cvjetove

u dolini izmedju rijeka, gdje zivim…

…Ljeto, umorna seljanka, ceka da sazri psenica…

…O, pehari spokoja, priguseni krikovi svjetlosti! Vi biljke u nesvjestici,

otvorite vase bijele rodnice, gdje drhte nevine pohote!...”

 

Vesna Parun rodjena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Sibenika. Pisuci najraskosnim hrvatskim jezikom, Vesna Parun je pisala poeziju, prozu, djecju poeziju i dramska djela. Bila je i jos uvijek je i samokriticna i upucuje postenu kritiku – govori sto misli: “U skoli se moglo nauciti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o covjeku i zivotu – gotovo nista.“

 

Sjecajuci se tog davnog susreta s Vesnom Parun u Lukovdolu, jos uvijek je pred mojim ocima kako ova prva dama hrvatskog pjesnistva s uzivanjem prevrce stranice prvih knjiga pjesama nas mladih pjesnika – kao da uziva u slikama koje su nacrtala djeca u njezinoj skoli. Kada je doznala da je Nasja Boskovic Meyer Splicanka i da moj mladji brat Mato zivi u Splitu i da je ozenjen Splicankom Tajdom, nije mogla izdrzati, a da me ne upita da li imam djece. Kad joj rekoh da imam sina Matu i kci Natasu, osmjehnula se osmjehom kao da gleda u nekoga u ogledalu i izvadila iz svoje torbe dvije knjige. Pruzila mi je svoju knjigu pjesama SUM VODE, SUM KRILA s posvetom: „Ivanu Marjanovicu, pjesniku zlatnih tisina i sanjarskih tuga, srdacno Vesna Parun, u Zagrebu 21. III 1987. i udubila se u pisanje na  stranici svoga romana u stihu za djecu „MIKI TRASI I BABA PIM-BAKO”.  I dok bi kazao “Dobar dan, Miki”, pruzila mi je taj dragocjeni roman u stihu za djecu i ponovo se nasmijesila: “Ovo je moj skromni poklon maloj Natasi.”

 

Otvorih knjigu – na prvoj polupraznoj stranici bila je plavim penkalom ispisana jedna pjesmica. Sacuvah tu knjigu za djecu. Ovom prilikom, povodom skorog 87. rodjendana Vesne Parun, zelim s najvecim postovanjem uputiti najboljoj uciteljici hrvatske pjesnicke rijeci izraze Nasjine i moje pjesnicke ljubavi i rodjendanske cestitke nasih obitelji. Istovremeno, zelim podijeliti radost sa svima u Hrvatskoj i u svijetu koji postuju djelo Vesne Parun – objavljivanjem pjesmice koju je najveca diva hrvatskog pjesnistva Vesna Parun svojom rukom ispisala na hrvatskom jeziku i posvetila je mojoj kcerki Natasi, a koja do sada nije jos bila objavljena u Hrvatskoj. Naslov pjesmice je:

 

MIKIJEV SAN

 

Cuvao Miki

ovce na pasi

i zadrijemao.

Baka ga budi.

Pita ga: - Sto si

sanjao, Miki?

A Miki gricka

kikiriki.

- Sanjao sam – veli -   

o maloj Natasi!

Sa onu stranu

oceana

ide u skolu

i pjesmice cita.

Saljem joj  stoga

i ovu knjigu.

Rogaca zelenog

u njoj je kita.

Pa ako jednom

dodje na Jadran,

docekat cu je

ja i moja svita.

Pozdravit ce je

tisucu otoka

i Dioklecijanov

dvor na sred Splita.

 

Vesna Parun, u Lukovdolu, 21. ozujka 1987.

 

Kako rekoh, sjecanja na pjesnikinju Vesnu Parun su sjecanja na zivi kip nase hrvatske domovine. Vesna jos uvijek raste sa svojim narodom. Vesna jos uvijek pati sa svojim narodom. Vesna se jos uvijek raduje svom narodu. Vesna Parun jos uvijek zivi i voli sa svojim hrvatskim narodom.I mi, hrvatski narod, zivimo i volimo s Vesnom Parun danas i zivjet cemo i voljet cemo u njezinoj poeziji u buducnosti.

 

Ovaj autor ovom prilikom moli Hrvatsko drustvo knjizevnika, Drustvo pisaca  Hrvatske i sva druga knjizevna drustva u Hrvatskoj, te Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti da predloze Vesnu Parun, hrvatsku pjesnikinju i humanistu svjetskoga glasa, za Nobelovu nagradu za knjizevnost.

 

 

 

 

 

Kipu Domovine

(Vesni Parun za 87. rodjendan)

 

U sumi hrastova i lipa

da mi je uzglavlje od trave

splesti,

pod nebom mojih prijatelja

iz mladosti usnuti san;

da mi je s mrtvim ocem,

kao nekad u vrijeme kosnje,

zrele jagode iz njegove ruke

jesti

i radovati se pogledu majke

(i tada, kao u molitvi

prije vecere,

blagoslivljati dan)…

 

Pokraj srebrenaste rijeke

da mi je trcati za suncem,

zagnjuriti lice u zeleno

zito, u ruci drzati,

kao mladunce iz gnijezda,

toplu grudu Domovine.

Da mi je cekati u orosenoj

ravnici kad s mirisom

sijena pada mjesecina

sa krunom od zvijezda…

  

U sumi hrastova i lipa

da mi je leci nauznak

i prepoznati pticu kad se

pod nebo vine,

zaljubljen u tratincicu

promatrati kako slobodan

treperi svaki list

i njise se, kao zaljubljena

zena, suma i svaka

njezina grana…

Kao nekad u vrijeme kosnje,

da mi je u podne zacuti

zvizduke zahuktale lokomotive,

cekati da iza bijelih i crnih

kolutova dima sunce

jos zlatnije sine.

 

U prvi sumrak da mi je

uhvatiti podruku moju

malenu ulicu i grliti je

i ljubiti je za sve ljubavi

proslih godina i dana…

 

 

 

Uz najsrdacnije pozdrave Vesni Parun za njezin 87. rodjendan.

Ivan Marjanovic De Tonya

Hrvatski i americki pjesnik i pisac, 2009.



 

 

Connect with us:

Calendar